Brišeš, ispireš i donosiš zauvijek.

Šuljaš se šumom u proljeće.

Potapaš, kupaš se u svom koritu.

Nudiš, daješ, pružaš život.

Svoje lice pokazuješ i ističeš ljepotu svoga toka.

Usmjeravaš listove lopoča.

Čista si.

 Samo, ljudi te zagađuju. Uništavaju. Zaboravljaju.

Ljudi brišu istinu.

Skrivaju ljepotu duše.

Dušo čovječja, kako si slična vodi!

Kako si slična vjetru!

Budiš se iznenada, u jesen.

Pjeniš se pred hridima …

… i dok tjeraš lišće, ti pjevaš, hihoćeš, smiješiš se.

Razdragana sunčevim zrakama lepršaš

i čekajući kraj doživljavaš novi početak.

Ponovno uzdizanje i buđenje.

Dušo čovječja, vodo, vjetre, kako si lijepa!

Savladavaš svoje prepreke, trčiš, opraštaš

i ideš dalje.

Ana Okmažić, 8. razred

OŠ oca Petra Perice, Makarska

CRVENE CIPELICE

Sigurno sam koračala u crvenim cipelicama. U cipelicama u koje me obula moja majka. S vremenom cipelice su mi postale tijesne. Majka je korak po korak odlazila…. Cipelice su mi stvorile žuljeve, žuljeve koji će me peći do kraja života. Ništa nije moglo izliječiti moju bol. Ni danas, kada moje majke nema, ne mogu izuti te male crvene cipelice. One će zauvijek biti na mojim nogama. Nisam sigurna hoću li te male cipelice moći zamijeniti drugima….

Lirija Roso, 8. razred

OŠ oca Petra Perice, Makarska

MOJA MOLITVA

Tebi se molim jer mi ulijevaš nadu.

Kad sunce kroz oblake se probije,

kad se dijete prvi put nasmije,

ja znam da si Ti tu.

Tebi se molim kada mi je teško.

kada mislim da bolje neće biti.

Kada noćima ne mogu sniti,

ja znam da Ti bdiješ nada mnom.

Tebi se molim kad sam Ti zahvalna,

kad sam tužna i radosna.

Jedino što mogu Tebi dati,

jest nikada ne prestati vjerovati.

Martina Krželj, 7. razred

OŠ don Mihovila Pavlinovića, Podgora

HEROJ

           Ovo ljeto svakom će ostati u sjećanju. Marku zbog Poljakinja, Antoniji zbog uboda na ježa, Luciji zbog letenja padobranom, a meni zbog Ivana. Iako se tek ovo ljeto pridružio našoj „ljetnoj ekipi“ osvojio je moje srce. Svaku večer zbijamo šale, samo naše šale. Lovica po vrućem šljunku omiljena nam je zabava. Stalno smo zajedno. I stoga mi se nameće pitanje: zašto me još nije poljubio? Očito ću morati učiniti nešto neočekivano da ga zadivim. Plan moram smisliti što prije jer mi vrijeme istječe- ovo je zadnja noć da smo svi na okupu, već sutra naša ljetna avantura završava… .

            Bilo je osam sati kad se Rita namirisala, a ja još jednom nanijela sjajilo. Našli smo se na uobičajenom mjestu- pokraj škole. Ivan je izgledao ljepše no ikad ili je moja želja razmišljala umjesto mene? Krenuli smo prema igraonici „Papilon“. Ivan i ja bili smo daleko ispred drugih, ali smo mogli čuti Tea: „Ekipa, 'ajmo se večeras napit! Vjerujte mi, osjećaj je fenomenalan!“

          I dok su Lucia i Leona iščekivale pristanak ostale ekipe, Antonija i Branka isprva su oklijevale, ali su i same priznale da se takav događaj ne smije propustiti.

           Ivan me upitno pogledao te sam odgovorila: „Ekipa se nikad ne napušta!“

Kada su nam Teovi prijatelji donijeli bocu  (pod uvjetom da im damo nešto novca) skrili smo se u šumu. Svatko je uzeo piće- alkohol razblažen sokom. Sekundu prije no što sam ispila svoju čašu misao mi je proletjela glavom:  „Alkohol bi mi mogao pomoći da očaram Ivana. Problem je što ćemo ga svi popiti, čak i Branka i Antonija, zato se moram isticati!“

Frajerski sam bacila svoju čašu te Duji iz ruke otrgnula bocu votke. Čiste votke.

„Ah, vi luzeri“ , dobacila sam, „niti četvrtinu niste potrošili!“

         Prislonila sam bocu na usta, nagnula  je i ispila par dobrih gutljaja. Već nakon prve kapi osjetila sam mučninu. Svi su me gledali u čudu, čak i Ivan, ali njegov se izraz lica razlikovao- gledao me s gađenjem, samo što to tada nisam primijetila. Votka je klizila, bol u glavi se pojačavala... Odbila sam priznati da se osjećam loše te sam samo pila i pila. Zadnjeg čega se sjećam bila je Ivanova ruka na mom čelu dok sam ležala nasred šume. Šapnuo mi je:“ A baš sam te mislio pozvati u šetnju. Razočaran sam!“  Onda sam usnula… .

            Sljedeće jutro nisam se osjećala ništa bolje; naprotiv- bolovi su me razarali. Pokraj mene sjedila je mama i ljutito mi rekla: „ Imaš sreće što te sinoć kući doveo jedan dečko. Ostavio je ovo.“ Pružila mi je papir. Pisalo je:

„ Svi tvoji prijatelji pobjegli su kada su te vidjeli u takvom stanju, jedino sam ja ostao s tobom. Htio sa ti uljepšati sinoćnju večer, ali sama si ju upropastila. Krenuo sam za Zagreb ovo jutro. Možda se opametiš. Do sljedećeg ljeta!          

Tvoj heroj“

                                                                                              Maja Čatlak, 8. razred

OŠ Stjepana Ivičevića, Makarska

TAJNA

u šutnji,

među maglom

ljudskog uma,

stoji kula

kamena,

zidinama skrojena

prstima brojena

namjerom stvorena,

ljudima neshvatljiva

meni neprihvatljiva

u toj kuli zlato,

nikome te ne dam

moja tajno!

Ivo Vučko, 8. razred

OŠ oca Petra Perice, Makarska

SVJETLO U TAMI

 Kad kroz maglu se probije
 sićušni svjetla trak
 u daljinu mi put pokazuje,
 u sreću...gdje lako dišem zrak.

 Na putu me vjetar prati
 i s lišćem pleše svoj posljednji ples,
 snježna me pahulja vrati u stvarnost, samo na jedan tren
 puštam je, klizi mi niz lice,
 nestajem... Širim ruke da zagrlim ptice.

 Iza oblaka provirio Mjesec
 igra se sjenama u snijegu 
 i zvjezdica jedna zasjala
 obasjala put u brijegu.

 Kao dugine boje
 slažu se slike u nizu
 dok maštam...
 Sve su mi daljine blizu.
 

Petra Carević, 7. razred

OŠ dr. Franje Tuđmana, Brela

Vrtuljak osjećaja

Vrtuljak osjećaja je nešto o čemu  se rijetko priča. O njemu se ne priča na našoj Rivi , ni u kafićima, nego je to nešto samo za nas. Nekad smo sretni , ali ćemo u sljedećem trenutku biti tužni . Nekad smo ljuti , ali će nas nešto u sljedećem trenutku razveseliti i umiriti. Vrtuljak osjećaja je nevidljiv , on se nalazi u nama. On se vrti i vrti , ali tko god vas vidi, kako u jednom trenutku od sretne osobe postanete ljuti, neće se sjetiti da i on ima takve dane. Vrtuljak osjećaja se zove vrtuljak s razlogom. Brzo se okreće, potpuno je nepredvidljiv i u svakom trenutku može eruptirati poput vulkana. On se neće prilagođavati ni tebi, ni meni, već se mi moramo prilagođavati njemu. Moramo naučiti kako pozitivnu, pa i negativnu energiju kreativno izraziti. Stvoriti nešto novo i sebi bitno. Razvijati nešto plemenito što bi nekome moglo pomoći.

Jesen zna donijeti tugu sa sobom. Zato pronalazimo ljepotu u bojama lišća jer donose mir. Mislim da bi se o osjećajima trebalo više pričati jer bi  tako mogli pronaći sebe i svoj unutrašnji mir, ali i otkriti  da nisi sam.

I drugi  se vrte na vrtuljku osjećaja.

Sara Sofić, 7. razred

OŠ Stjepana Ivičevića, Makarska

ANA, TO SAM JA

Ja san Ana!

Živin u Gracu kraj parkinga.

Za tri koraka mogu doć  do lipog

plavog mora.

Moja rodbina i ja imamo dvi kuće,

jedno prizemje i kat.

Moja sestra ide u Dičji vrtić.

Mater mi se zove Sandra,

a ćaća Velimir.

U slobodno vrime treniran.

Obožavan lito.

Iman beštiju mačka Reksa.

Iman i čuku Jekija.

Ćaća mi je ulovija miša za rep.

Sestra želi klokana.

Ali to ne more bit tako!

Želin činčilu .

U malo vrimana napišen domaći.

Mi smo sritna obitelj.

Ana Sinković, 4. razred

OŠ Gradac, Gradac

Draga susido Anka,

znan da ti je život težak ,ali viruj mi,svukud je kriza. Kad iđen u Donje Selo, u Šošićin uvik bude čep zbog auta.Prvo zato jer je Bogina kuća metar u putu, a drugo jer su i tebi skale u putu. Najgore mi je kad mi maneš rukon da mi rečeš da mi želiš dobro jutro jer bi mi unda mogla ošinit retrovizor. To unda košta, znaš i sama. Ipak je meni najgore kad mi se ti javiš, a iz kontra pravca iđe u svon autu Diana Željke Vicina. Još k tomen iza mene iđe oni Zvonko Sladin s kocon. E , pa lipo te molim da mi se ne javljaš i ne mašeš . Isto tako , ne čisti više salatu za onin stolon u vrtlu , da mi se neki od lista ne bi zalipijo za brisač jer i to bi me moglo koštat.

Fala lipa i živila ti meni,

                                                           Tole iz komšiluka

Bartol Šošić, 8. razred

OŠ dr. Franje Tuđmana, Brela

                            Postanak Biokova (legenda)

       Nekoć davno na mjestu današnje planine Biokovo bila je velika ravnica iznad koje se plavilo nebo. Tu su se, kad bi sunce zašlo, okupljali zmajevi koji su živjeli u obližnjoj šumi. Jednoga dana poželješe potražiti drugi dom u kojem bi se mogli skloniti za jesenskih kiša i hladnih zima.

      Nitko nije volio blatnu zemlju pa odluče sebi napraviti dom na nekoj uzvisini. Jedan od njih, zmaj Biok, predloži da počnu slagati kamenje na hrpu. Ostali su malo gunđali, ali su se ipak prihvatili posla. Tako naprave uzvisinu u obliku špilje ne misleći na obližnji vulkan koji bi svake godine u proljeće na to mjestu izbacio lavu. Toga su se sjetili kada je posao bio pri kraju pa nisu mogli na vrijeme premjestiti kamene gromade. Uskoro je vulkan eruptirao, a užarena lava prekrila je kamenje. Svi su se zmajevi od straha razbježali dok se vulkan nije smirio i prestao izbacivati lavu.

       Biok je bio jako znatiželjan pa, kad se lava prestala dimiti, dodirnuo ju je i shvatio da je čvrsta i tvrda. Činila im se poput planine. Stoga su je po zmaju Bioku nazvali Biokovo. Pošto ih je bilo puno, iskopali su puno špilja koje danas posjećuju mnogi znatiželjnici.

      Zmajeva više nema, vulkan odavno nije aktivan, ali neki ljudi i danas govore kako povremeno čuju zvukove nalik  slaganju kamena na kamen. A Biokovo i dalje stoji čuvajući ona lijepa mjesta u svome podnožju.            

Frane Brbić, 8. razred

OŠ Tučepi, Tučepi

Planinarenje učenika sedmoga razreda

NASTAVNICI SU U BOLJOJ KONDICIJI OD UČENIKA

U utorak 10. prosinca 2013. naša je škola organizirala planinarenje učenika sedmoga razreda uz Mjesec borbe protiv ovisnosti i Međunarodni dan planina koji se obilježava svake godine 11. prosinca. Skupština UN ju je proglasila od 2003. kako bi se svima ukazalo na važnosti planina koje osiguravaju većinu pitke vode, utočište su brojnim biljnim i životinjskim vrstama.

U školi smo u utorak imali redovnu nastavu prva tri sata. Nakon trećeg školskog sata, odmah nakon što smo pojeli marendu, krenuli smo osobnim automobilima nastavnika i kombijem člana HPD Biokovo do Drašnica. Planirali smo planinariti do Klina. Nakon iscrpnih uputa stručnih vodiča i laganog zagrijavanja, avantura je započela. Čim smo stigli do kapelice sv. Nikole, vodiči su nam objasnili kako bi davno prije pomorci dolazili ovdje pomoliti se prije odlaska na more. Krenuli smo odmah dalje prema vrhu, a nastavnica Vanja je bilježila fotoaparatom svaki naš korak. Učenici su se natjecali tko će doći prije do vrha, a učenice uopće nisu marile za to jer su već dovoljno bile umorne od opreznog hodanja i visinske razlike. Jure, razredni šaljivdžija, zeznuo je nastavnika Mira da je član Hrvatske gorske službe spašavanja. Inače, tko ne zna, HGSS je nacionalna, dobrovoljna, stručna, humanitarna i nestranačka udruga čiji su glavni ciljevi sprečavanje nesreća, spašavanje i pružanje pomoći na nepristupačnim terenima. Poznavajući Juru i njegovu fizičku spremnost, možda jednom to i postane. Mislim da su neki nastavnici nasjeli na Jurinu šalu, mi nismo. Kad smo stigli do vrha, bili smo sretni sve dok se nismo sjetili da to nije kraj. Trebali smo se još i spustiti tim istim putem. Vodič Edo je zainteresirane naučio raditi razne vezove pomoću konopa koji su potrebni za planinarenje, penjanje i sigurnost svakog planinara. Mi ostali, nezainteresirani, samo smo sjedili, uživali u pogledu s klupe na Brač i Hvar i odmarali se. To mi je ujedno bio i najdraži dio planinarenja. Još da su nas gore dočekali ćevapi …

Nakon petnaestak minuta odmora krenuli smo nazad. Pri spustu bilo je i malih padova zbog strmih dijelova puta, ali i zbog loše obuće i nepažljivosti pojedinaca. Većina učenika bila je umorna – to im se vidjelo po hodu i izrazu lica, a nastavnici su neumorno hodali i hodali. Očito je da su u boljoj kondiciji od nas učenika. Kad smo čuli lavež pasa, pao nam je kamen sa srca, onaj teški i umorni kamen. Znali smo da smo blizu automobilima i da se bliži kraj ove fizičke aktivnosti. Napokon smo stigli. Slijedi istezanje kako ne bismo dobili upalu mišića. Pozdravili smo se s dragim vodičima i zahvalili im se na njihovom trudu i što su nas trpjeli. Sada i oni znaju da našim nastavnicima i nije lako s nama.

Mislim da mi se svidjelo planinariti, iako sam putem stalno prigovarala i zastajkivala. Svidjelo se i ostalim mojim prijateljima. Voljela bih da češće izlazimo u prirodu, a ne da svaki dan boravimo u učionicama pred velikim zelenim pločama i bijelim kredama.

Lucija Bilas, 7. razred

OŠ don Mihovila Pavlinovića, Podgora

INTERVJU S LADOM, GLAVNIM LIKOM ROMANA DEBELA

Tema romana Debele Silvije Šesto je život petnaestogodišnje djevojčice Lade. Roman obuhvaća probleme mladih kao što su nesretne ljubavi i spletke, droge, opijanje, pušenje, homoseksualnost, te druge mnogobrojne prepreke s kojima se današnji tinejdžeri susreću u svakodnevnom životu. Ovom prilikom donosimo intervju s Ladom, glavnim likom ovoga romana. Lada ima petnaest godina i pretila je. Tipična je gradska djevojka, tinejdžerica koju muči višak kilograma, prištići i ljubav. Ide u srednju školu u prvi razred gimnazije, a vaga joj pokazuje 89 kilograma, što je ipak malo previše za njene godine. Karakterom je dosta čvrsta djevojka, ima izgrađene stavove, ne da se tako lako nagovoriti na nešto što ona misli da  nije u redu. Druželjubiva je, vesela i uporna djevojka koja je svojom upornošću na kraju došla do cilja: izgubila je kilograme i zaljubila se u dečku koji joj je godinama bio dobar prijatelj. Prilika je ovo da saznate nešto više o njoj kroz naš razgovor.

1. Kako si podnosila debljinu?

Jako sam patila - i prije, i za vrijeme i poslije jela. Jela sam s velikom grižnjom savjesti. Druga djeca su mi se smijala i izrugivala mi se.

2. Jesi li pokušala smršavjeti?

Da, bila sam na mnogim dijetama, ali bezuspješnim. Koristila sam žvake za smanjenje apetita i biljni čaj, ali ništa nije pomoglo.

3. Kada si počela pušiti i zašto?

Pušiti sam počela na kraju osnovne. Nikad nisam mislila da ću ikad početi. Oduvijek mi se to gadilo, ali držala sam stražu curama pa se i sama „zarazila“.

4. Tvoja prva ljubav?

Jedan pjevač. Bila sam opsjednuta njime. Njegove slike sam držala ispod jastuka, a njegovu dugu vlas u bočici. Znala sam i sanjariti o njemu. Kako pričamo, grlimo se, ljubimo i vjenčajemo.

5. S kim si se počela dopisivati?

S Brankom iz Beča koji je skupljao salvete. Živio je u Sisku, a u Beč se preselio s tri godine.

6. Jeste li razmijenili svoje slike?

Da, ali ja sam njemu poslala Ivaninu sliku. On je na slici izgledao prelijepo. Imao je kovrčavu kosu i smeđe oči.

7. Kako je Ivana reagirala kad je saznala da si Branku poslala njezinu sliku?

Nasmiješila se. To nisam očekivala. Reagirala je sasvim normalno, kao da je neka mala nebitna stvar.

8. Koji si posao počela raditi i je li  ti se svidio?

Počela sam raditi na radiju. Jako mi se svidjelo. Već smo prvi dan dobili zadatak. Trebali smo tražiti podatke o zlostavljanoj djeci.

9. Što ti je Zlatko rekao kad te pozvao na Smetlište?

Rekao mi je da Ivanina mama ima frajera. Nisam mogla vjerovati. Od toga se dana nisam dobro osjećala u njezinu društvu.

10. Što se dogodilo kad ste ti i Ivana bile u tvojoj kući?

Dado i njegova cura Zinka su ušli u kuću. To nas je iznenadilo jer je Dado trebao biti kod tete u Francuskoj. U njihovom razgovoru načuli smo da je Zinka trudna.

11. Kako je prošao dogovor s Brankom?

Branko je došao sa svojim rođakom Silvijem koji nas poznaje. Tada je Branko saznao da sam mu poslala Ivaninu sliku, ali  nije ništa spominjao.

12. Kako ste se proveli u Saloonu?

Pa u početku je bilo super. Razgovarali smo o svemu, družili se i atmosfera je bila super sve dok nije krenula plesna glazba. Sanja, Silvio, Branko i Ivana su otišli plesati, a Zlatko i ja smo ostali sjediti i piti.

13. Kako si reagirala kad ti je Sanja rekla da više voli cure nego dečke?

Nisam mogla vjerovati. U glavi mi je stalno bilo pitanje: "Jesam li ja Sanjina ljubav?" Te večeri druženje sam pokušavala privesti kraju. Krenula sam doma i počela se pakirati. Otišla sam starcima na more.

14. Kako si se provela na moru?

Pa dobro. Većinu vremena sam  pješačila i plivala. Nisam se puno sunčala jer od sunca dobijem pjege. Znala bih propješačiti i do tri kilometra, a nakon toga zapaliti cigaretu.

15. Zašto si se jednog petka napila?

Zbog Zlatka. Shvatila sam da se u njegovom društvu osjećam dobro, da mi se sviđa i da nešto osjećam prema njemu. On me je ignorirao. Tad sam ga vidjela na tramvajskoj stanici, a on me nije ni pogledao. Poslije sam otišla kući i napila se. Završila sam u bolnici.

16. Koji si neočekivani posjet dobila u bolnici?

Zlatko me posjetio. Poljubio me u oba obraza i zagrlio. Grlili smo se dugo i ništa nismo pričali.

17. Jesi li napokon bila sretna?

Da, sa Zlatkom je sve bilo odlično. Otada se mnogo stvari promijenilo. Počela sam normalno jesti i nisam se više osjećala debelo.

Sara Peko, 8. razred

OŠ don Mihovila Pavlinovića, Podgora

PUT U SLAVONIJU

1. DAN

Rano ujutro počelo je naše putovanje prema slavonskoj ravnici. Nakon prolaska kroz tunel „Sveti Ilija“ i svanuća u Zagvozdu slijedilo je osam sati vožnje. Ugledali smo Slavoniju, ravnicu bez kraja,koja je nekoć bila prekrivena Panonskim morem. Prvi grad koji smo posjetili bio je grad poznate obitelji Mažuranić- Slavonski Brod. Prošetali smo uz rijeku Savu, crkvu i  vatrogasni dom uz pogled na susjednu BIH. Slobodno vrijeme smo proveli na Trgu Ivane Brlić-Mažuranić i ispred njezine kuće u kojoj je provela veliki dio života stvarajući svoja poznata djela zbog kojih je nazivaju „hrvatskim Andersenom“.. Navečer smo se smjestili u hotelu Admiral u središtu Vinkovaca pored čuvene vinkovačke lampe i ulice u kojoj se održavaju nadaleko poznata manifestacija Vinkovačke jeseni.. Poslije večere smo išli u disko i tamo upoznali učenike iz Splita koji su odsjeli u istom hotelu.

2.DAN

Drugi dan je bio tmuran i kišovit. Ujutro je po rasporedu bio Kopački rit, te obližnji dvorac Tikveš. Razgled Kopačkog rita bio je, nažalost, skraćen zbog vremenskih uvjeta i nismo bili u mogućnosti vidjeti cijelo prirodno bogatstvo parka prirode. U dvorcu Tikveš ,nekadašnjem Titovom lovištu, pogledali smo kratki film o Kopačkom ritu.Zatim smo i razgledavali unutrašnjost dvorca. Na ručak smo otišli u jedno od najboljih eko-sela u Republici Hrvatskoj, zvano „Orlov put“.. Prije ručka nam je ispričana priča o imanju Gusak. Dočekala nas je vatra u kaminu i slavonske delicije, a nastavnici, vozač i vodička su počašćeni i domaćom šljivovicom.Nakon ukusnog ručka, možda čak i najboljeg tijekom našeg boravka na istoku zemlje, razgledali smo imanje. Krenuli smo u Osijek gdje nas je dočekala jaka kiša. ˝Big four˝ je odlučio, umjesto u razgled grada, posjetiti ˝muzej suvremenih umjetnosti- Portanova˝. ˝Portanovu˝ smo posjetili u pravo vrijeme- vrijeme  sniženja! Naravno, ˝Portanova˝ nije nikakav muzej, već veliki trgovački centar. Osijek smo tek vidjeli iz autobusa. Vrijeme do večere smo proveli u našem hotelu. Navečer smo ponovno išli u disko i zabavljali se s ostalim učenicima iz našeg hotela, kao i iduće dvije večeri.

3. DAN

Osvanuo je sunčan dan. Iznad Slavonije ravne pojavila se duga. Nakon doručka krenuli smo u Đakovo. Posjetili smo jednu od najpoznatijh kulturnih građevina Slavonije- katedralu sv. Petra, poznatiju pod nazivom đakovačka katedrala. Đakovačka katedrala jedna je od najvećih i najljepših u Hrvatskoj. Građena je od oko 7 milijuna opeka. Poslije razgleda unutrašnjosti katedrale, prošetali smo centrom Đakova. Zatim smo posjetili državnu ergelu lipicanaca. Tradicija uzgoja konja u Pastuharni traje već 500 godina i poznata je diljem Europe. Nakon ručka u tipičnoj slavonskoj gostionici krenuli smo u Našice u posjet dvorca obitelji Pejačević, te ZOO Bizik. U dvorcu smo upoznali veliku povijest dvorca, svakodnevne radnje i hobije članova velike obitelji Pejačević. Neke od velikih osoba iz povijesti koje su živjele u tom dvorcu su grofovi Vincencije i Ladislav, te ban Teodor čija je kći bila znamenita hrvatska skladateljica Dora Pejačević. Slijedio je posjet privatnom zoološkom vrtu Bizik. ZOO Bizik sadrži preko 100-tinjak jedinki. Tradicija uzgajanja je počela prije nekoliko desetljeća. Tada je plan bio da ovo bude samo hobi, a danas je to prilično velik zoološki vrt i već se godinama prenosi sa koljena na koljeno. Po povratku u hotel imali smo uobičajnu večer. Večera, disko,ples,druženje sa simpatijama...Svi smo željeli da ponoć ne dođe jer tada moramo u sobe. Druženje se nastavilo u sobama .

4. DAN

Posljednji dan u Slavoniji, i opet kiša! Ujutro smo krenuli prema gradu heroja- Vukovaru! U Vukovarskoj bolnici smo pogledali film o Domovinskom ratu. Zatim smo razgledali sklonište, hodnik gdje se na zidovima nalaze imena poginulih, te dnevnik događanja,... Nakon posjeta suvenirnici, krenuli smo u razgled Vukovara. Prošli smo kroz obnovljeni dvorac Eltz. Šetnjom smo došli do križa na ušću, pa do Trga dr. Franje Tuđmana. Nakon ručka krenuli smo prema masovnoj grobnici i memorijalnom centru Ovčara. Prvo smo posjetili mjesto gdje je ubijeno oko  260 ljudi, a od toga ih je pronađeno tek 200. Uputili smo se i na groblje gdje smo vidjeli puno križeva, a ističu se dva križa koja predstavljaju najmalđu i najstariju žrtvu. Nakon groblja smo posjetili hangar gdje su žrtve proživljavale svoje posljednje sate. Danas je to memorijalni centar. U sredini se u krug vrte imena poginulih, a na zidovima su njihove slike koje se naizmjenice pale i gase. Ispod slika na podu su stvari poginulih koje su pronađene u hangaru. Pod je prekriven mecima. Krenuli smo u najistočniji grad RH, Ilok. Ilok je poznat kao grad vina. Prepoznatljiv je po brojnim svojim vinima, Graševini, Tramincu,... Ušli smo u velike podrume sa mnogo bačvi. U neke od njih može stati nekoliko desetaka tisuća litara vina. Vodič nam je ispričao važne detalje iz povijesti Iločkih podruma, te mnoge informacije o proizvodnji, podrumima,... Na povratku u hotel stali smo pored simbola razaranja u Domovinskom ratu- Vukovarskog vodotornja kojeg su agresori pogodili preko tisuću puta jer se na njemu vijorila hrvatska zastava. Za uspomenu smo se i fotografirali ispod vodotornja. Po dolasku u hotel slijedilo je spremanje i pakiranje za povratak u Brela. nakon večere smo pošli u posljednji disko provod na ekskurziji.

5. DAN

Svanulo je i jutro. Već je stigao i dan odlaska iz Slavonije. Nakon doručka krenuli smo na povratak. Na putu nam je glavno odredište bilo mjesto Nikole Tesle, Smiljan. Nakon ručka razgledavali smo Teslinu kuću- memorijalni centar. Nikola Tesla(1856. - 1943.) je poznati izumitelj koji je većinu života proveo u Americi i tamo je dočekao smrt.Pamte ga po izumima iz domena fizike, elektrotehnike i radio-tehnike..Saznali smo nešto i o njegovim neobičnim navikama. Primjerice,bio je opsjednut brojem tri. Tri puta je obilazio zgradu prije ulaska. Zahtijevao je da pored tanjura uvijek budu postavljene tri platnene salvete prije svakog obroka. Vidjeli smo mnoge izume, te pogledali film o zgodama iz njegova života.   Žao mi je što je ovih pet dana provedenih zajedno sa razredom prošlo jako brzo jer je bilo odlično. Veliko hvala ˝Big fouru˝, nastavnici i nastavniku ,te legendi, vozaču Jošku i vodički Marini. Bez velike četvorke i njihovih šala vožnja bi bila dosadna.

Marin Šošić, 8. razred

OŠ dr. Franje Tuđmana, Brela