preskoči na sadržaj
Povijest

 

 LIK I DJELO DON MIHOVILA PAVLINOVIĆA 

Pod prokletstvom tuđeg slova majka me je zadojila; kroz njedra me dadiljica

ka za svoga prepovila. Umirat ću, al' prokletstvo tuđeg slova odbijat ću;

umirat ću al' na pravdu živog Boga vapijat ću.“

  Ovo su stihovi don M. Pavlinovića, podgorskog sina, svećenika, političara i književnika.

 Don M. Pavlinović rođen je 1831. u težačkoj obitelji. Bio je određen za svećenički stalež pa su ga roditelji dali u školu. Trogodišnju osnovnu školu s talijanskim nastavnim jezikom polazio je u Makarskoj. Iako je bio bistar dječak, zaostajao je za svojim građanskim kolegama jer nije znao talijanski jezik pa je često bio ponižavan. Već tada u ponosnom dječaku sazrijeva odluka da svoj materinski jezik uzdigne na onu čast koja mu u vlastitoj domovini pripada.

Burne 1848. nalazi se Pavlinović u splitskom sjemeništu. I do Dalmacije su dopirali glasovi o događajima u Monarhiji i u Zagrebu. Ta zbivanja našla su odjeka u mladim splitskim sjemeništarcima koje je predvodio Pavlinović. Ni Bahov apsolutizam nije mogao slomiti njihov rodoljubni zanos.

Pavlinović okuplja oko sebe grupu hrabrih sjemeništaraca i oni organiziraju družbu „Ne boj se!“

Bogoslovne nauke završio je u Makarskoj pa je i tu oko sebe okupio družbu sličnu onoj u Splitu pod geslom „Sve za vjeru i za domovinu“. Iz te grupe izaći će kasnije zaslužni narodnjaci kao što su Natko Nodilo, Luka Botić i dr.

Tako je Pavlinović sebe i druge pripremao za prave narodne preporoditelje. Bodrio ih je da ustraju, da se bore za svoj narod, da se ne plaše što ih je malo jer kako kaže: „ Dva pouzdana druga mogu se popeti gdi cila vojska ne bi uspila.“

On je u svojoj župi bio ne samo župnik, nego glavar, sudac i učitelj. Učio je svoje župljane da je selo, kao prva i temeljna jedinica države, država u malom. Pavlinovića, bez dvoumljenja, povijest smatra prvakom i vođom narodnog preporoda i Narodne stranke. U tim burnim vremenima i mnogim kriznim situacijama u vodstvu stranke, dolazio je do izražaja njegov veliki moralni autoritet koji su svi uvažavali.

Od najranije mladosti on je zvanje hrvatskog narodnog preporoditelja i političara shvaćao kao svoju životnu misiju. Za nj je politička djelatnost bila imperativ najdubljeg osvjedočenja njegove hrvatske duše.

Prisno vezan uz narod, Pavlinović je cijenio sve što je narodno, u prvom redu jezik. Smatrao je da će književnici, odreknu li se pučke riječi, doživjeti sudbinu da „ostanu mrtvi među živima“.

Cijeneći pučki narodni govor, skupljao je narodne poslovice, izraze, zagonetke i pjesme. Proputovao je Dalmaciju i Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu. Tako su nastali i njegovi poznati putopisi, a najvažniji mu je putopis „Puti“.

Bavi se i pjesništvom za koje smatra „da je najsjajnija pojava duševnog života“. Njegovom najboljom pjesmom smatra se Ognjišar. U toj pjesmi govori o ulozi svakog pojedinca u narodnoj borbi, bez obzira koliko je ona teška.

Poznate su pjesme i budnice Ustaj!, Kotari, Župnikovanje. U svim pjesmama, u svim njegovim djelima, vidimo Pavlinovića kao borca i ideologa narodnog preporoda u Dalmaciji, borca za hrvatski jezik, a protivnika talijanštine.

Don Mihovil Pavlinović umire 18. svibnja 1887. u svojoj Podgori. Mnoštvo se naroda oprostilo od don Mihovila. Mnogi su održali govor, među njima i Dinko Politeo.

Između ostalog rekao je i ovo: „Hrvatski narod plače smrt don Miha Pavlinovića. Njegovo ime znači cijeli program, obuhvaća u sebi najsvetija načela, poistovjećuje se s našim preporodom, uvađa nas u hrvatsku budućnost.

Don Miho Pavlinović, to je barjak, to je zastava.“

nastavnice: Neđa Jadrić i Zorica Cvitanović

 



 Predavanje don Vjeka Pavlinovica.pdf




preskoči na navigaciju