Ovogodišnje LiDraNo za našu školu je bilo vrlo uspješno.

Na županijsku razinu LiDraNa, koje će se održati 3. ožujka u HNK Split, ide Irma Kržanić, Nikol Biočić, Mia Begović s literarnim radovima i Luna Kržanić s novinarskim radom pod mentorstvom Vanje Selak, prof.

Izravno na županijsku razinu prijavljen je naš školski list Čiperko (mentorica Vanja Selak) i radio emisija Radio (mentor Ivan Šarić, prof.).

LITERARNI RADOVI

JE LI VAŽNO ZNATI?

Znati je važno.

Svatko nešto zna.

Netko zna znati!

Mi najbolje znamo za nas što mi znamo,

a što ne znamo.

Znamo sve o sebi,

ali ako nešto ne znamo,

sve ćemo doznati i vremenom saznati.

Nitko na svijetu ne zna sve.

Netko zna manje, a netko više.

Nitko ne može znati sve i ne znati ništa!

Svi nešto znaju!

Ne možeš biti glup ako puno znaš,

čak i ako ne znaš.

Svatko bar nešto želi znati

i zna!

Irma Kržanić, 6. razred

PRAVA JA

Cijeli sam svoj život bila sramežljiva. Bojala sam se novih stvari. Bojala sam se novih susreta. Mislila sam da ću zauvijek biti takva i da je to nemoguće promijeniti. Sad znam da sam bila u krivu.

„Probila sam led“ u puno toga. Uspijevam sklapati nova poznanstva, nove ljude. Začudila sam samu sebe. Sad bez problema pjevam na pozornici, bez treme odgovaram ispred ploče. Ne sramim se. Opuštena sam i postajem u svakom trenutku „prava ja“.

Bila sam i strašan paničar. Previše sam se brinula oko svega, oko milijun glupih stvari. U jednom trenutku sam zaključila da je život prekratak. Treba ga živjeti punim plućima, lijepo i bezbrižno – jer to možemo!

Sada se ne brinem o tome hoću li stići negdje točno na vrijeme; ne paničarim ako mi se netko ne javlja (a stalno sam mislila da se nešto dogodilo, da nije dobro).

Naučila sam se smiriti u ozbiljnim situacijama. Vježbom i radom sve se može postići, a najviše postižemo radom na sebi.

Vjerujte, sada mi je puno lakše u životu!

Nikol Biočić, 6. razred

SREĆA

Sreća dolazi u raznim oblicima,

svakakvim načinima,

bojama

i

licima.

Neke ljude sitnice usrećuju

i oni sreće imaju.

Neki sreće nemaju

jer traže „poklone“ što veće.

Nije uvijek bitna sreće veličina,

koliko košta

i

od koga je došla.

Sve to možeš baciti u smeće ako sreća nije vječna.

Mia Begović, 7. razred

NOVINARSKI RAD

Komentar iz moga kuta

KAKO SE NOSIM S AUTIZMOM?

„U redu je ako si drugačiji. Budi svoj!“

Zovem se Luna. Na prvi pogled izgledam kao i svi drugi, ali imam autizam i to me čini drugačijom od svojih vršnjaka. Moj autizam je dijagnosticiran u četvrtoj godini i to u vrlo visoko funkcionalnom spektru. Inače, to je razvojna teškoća koja se javlja u vrlo ranoj dobi. Prema definiciji autizam se može definirati i kao neurološka razlika koja mijenja način na koji osoba razmišlja, komunicira i stupa u interakciju s drugima te doživljava svijet oko sebe.

Otvorena sam osoba i kažu mi da sam iskrena. Kod mene nema sredine – ili je ili nije. Roditelji su obično ti koji uoče prve znakove, a rano otkrivanje autizma može pomoći djetetu da stekne određene socijalne vještine i samostalnost. Ne može se liječiti, ali terapija povećava funkcionalnost i produktivnost pojedinca.

Autizam su mi dijagnosticirali u vrtiću. Moje vam roditelje to i nije baš razveselilo. Međutim, uočili smo da u svemu tome ima i nekih prednosti. Ako mi kažete točan datum, mogu vam reći koji je to dan u tjednu. Jednom je prilikom nastavnica tražila broj našega školskoga lista u kojemu je bio Katalog etnološke zbirke. Odmah sam joj znala reći koji je to broj školskoga lista i na kojoj se stranici nalazi. Nastavnica je bila u šoku, a meni je to bilo normalno. Imam dobro pamćenje i brzo učim. To je moja prednost.

Iako sam u dobrom spektru, autizam može biti i loš. Ima spektra s težim poteškoćama pa cijelo svoje školovanje imam pomoćnika u nastavi. Prvo je to bila Magda, a ona se kasnije zaposlila u našoj školi kao spremačica. Sada je sa mnom Maja. Iako mi je školovanje općenito OK, pomalo sam sramežljiva pred drugima iz razreda „samo zato što sam drugačija“, kako zbog autizma, tako i zbog ponašanja. Dobra sam i pristojna u školi. Nisam luda za spačkama. Prošle sam godine na kraju školske godine dobila školsku nagradu Uzorita za učenika koji pomaže drugima bez da su to oni tražili. Magda je plakala od sreće. Moji su bili ponosni.

Ipak, jako me žalosti što me učenici iz razreda nikada ne pozivaju ni na kakva druženja, a svi se međusobno druže. Ne pozivaju me čak ni cure s kojima sam bliska. Često me ignoriraju. Meni to jako smeta jer ja sam samo malo drugačija. Međutim, uvijek me pitaju mogu li prepisati moj domaći. U početku mi je to bilo drago, a onda sam i ja shvatila da me samo iskorištavaju. Sve u svemu ne mogu reći da mi je školovanje loše. Volim ići u školu.

Hvala mami i tati, Magdi i Maji, a u dubini duše hvala i cijelom razredu. Bez njih nikada ne bih shvatila tko sam ja doista, kao i to da nas različitosti čine savršenim – svakoga na svoj način. Nadam se da ću i ja ovim tekstom osvijestiti mnoge. U redu je ako si sramežljiv. U redu je ako si drugačiji. Ne moraš se uvijek uklapati u masu. Budi svoj!

Luna Kržanić, 8. razred