Podgora je malo mjesto, ali ima veliko srce. Osim turizmom, mještani se bave i maslinarstvom i ribarstvom. Po prvi puta Podgora se spominje 1477. godine, a samo mjesto se počelo razvijati nakon potresa 1962. Vremenom je Podgora izrasla u jedno od najatraktivnijih turističkih mjesta u Dalmaciji. U Podgori se nalazi živopisna luka, šetalište u centru mjesta te predivne plaže koje prostiru duž cijele obale. Na brežuljku iznad luke uzdiže se simbol Podgore – Galebovo krilo. Spomenik je podignut 1962. u znak sjećanja na osnivanje pobjedničke antifašističke dalmatinske mornarice u Drugom svjetskom ratu. Osim spomenika Galebovo krilo, Podgora je poznata i po svjetioniku s kapelicom Iljak, kipu Uzoritoj i Ribaru te spomeniku don Mihovilu Pavlinoviću.
Iznad samog mjesta uzdiže se planina Biokovo, koje nas ponosno štiti sa sjevera. Za nas nema ljepše planine. Zimi su mu vrhovi prekriveni snijegom, a ljeti se njime igra sunce. Sa svojim 1762 m visokim vrhom Sv. Jurom najviša je planina hrvatskoga primorja, a treća po visini u Hrvatskoj.
Taj veliki masiv već od 16. lipnja 1981. postaje parkom prirode i sve je na njemu zaštićeno. Na Biokovu raste preko 1500 različitih vrsta biljaka, s više od 40 endema. Godine 2021. u mjesecu srpnju otvorena za posjet Nebeska šetnica – Skywalku koja je jedna od turističkih ponuda parka prirode Bikovo.
Malo iznad samog središta mjesta smjestila se naša škola, koja je na ovim prostorima već više od 220 godina. Ime je dobila po podgorskom sinu, svećeniku, borcu za hrvatski jezik i hrvatski narod.
Sama se škola sastoji od matične škole koja je smještena u Podgori i tri područne škole: PŠ Drašnice, PŠ Igrane i PŠ Živogošće.
Don Mihovil Pavlinović (28. 1. 1831. – 18. 5. 1887.) – hrvatski političar, prosvjetitelj, svećenik, književnik.
U književnom radu isticao se posebno kao sakupljač narodnih pjesama. Tako je 1876. godine predao Matici hrvatskoj veliki zbornik hrvatskih narodnih pjesama koje je tijekom godina skupljao po Dalmaciji i Bosni i Hercegovini. Pavlinović je rođen u Podgori 1831. u uglednoj seljačkoj obitelji. Ostaci rodne kuće don Mihovila Pavlinovića u staroj Podgori – Podgora Selo. Školuje se do dvanaeste godine u Makarskoj, a onda ga šalju u Split pa u Zadar gdje će ostati više od jednoga desetljeća. U Splitu je stupio u sjemenište. U Makarskoj završava studij franjevačke bogoslovije (1848./1849.). Postaje župnikom u Drašnicama 1855; a onda i u rodnoj Podgori.
Putuje i obilazi Italiju, Austriju, sjeverne hrvatske zemlje, slovenske zemlje, Vojvodinu, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru. Godine 1860. postaje jedan od vođa preporodnog pokreta; biran je za zastupnika u Dalmatinskom saboru i Bečkom parlamentu, a jednom i u Hrvatskom saboru. Nakon 15 godina službe uspio se umiroviti. Godine 1871. seli se dvije godine u Zadar radi usmjeravanja Narodnog lista – glasila Narodne stranke. Nakon toga se smjestio u Makarskoj. U Saboru je poznat kao strastan govornik, a u vodstvu Narodne stranke kao tvrd i načelan sugovornik. U tišini podgorskoga boravišta pisao je političke članke, pjesme, sakupljao je narodne riječi, pjesme, priče, poslovice, zagonetke. Zaslužan je za kulturu i politiku našega kraja onoga doba, a najveći mu je cilj bio da hrvatski jezik postane službenim.
Umro je 18. svibnja 1887. u 56-oj godini života. Nadgrobni spomenik Mihovila Pavlinovića na groblju svete Tekle u Podgori, rad kipara Ivana Rendića, 1907.
