Zlatko Tomičić:

ZEMLJA

Sad se budi zemlja teška, diže tijelo iz sna pusta.

U maglama skriva lice, proteže se, al' ne usta.

Jošte leži i ne diše, već duboko tromo tutnji,

trava prva začinje se u nevidnoj nekoj šutnji.

Sa dna tamna korijenje se izvinulo i, u bilju,

zabrizgalo čistom krvlju što u svemu gori žilju.

Zemlja zove. Podrhtava. Svoju muklu žudnju ne zna,

i u snu se vjetru daje. Do posljednjeg on je bezdna

živo sjeme razasuo. Ona gori. Ona pruža

svoje tijelo. Otkrivena, ko velika neka ruža.

Hoće kišu, hoće sunca, i u magli, i za jasna

jutra žudi, savija se, bezumna, i tako strasna!

I dok šumne vode teku, i dok kiša kamen mrvi

ona vrisne i, u rastu, bjesni bolno, sve do krvi!

Ogladnjela, teška zemlja, u uštapu i za mlađa

u nebo se hoće dići, hoće jednom veš da rađa.